Konjičko drvorezbarstvo

Konjičko drvorezbarstvo je umjetnički zanat ručnog rezbarenja drveta iz općine Konjic na gornjem toku Neretve u Bosni i Hercegovini, koji se njeguje i drugdje u zemlji te u dijaspori; UNESCO ga je 2017. upisao na Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, nakon što ga je Federalno ministarstvo kulture i sporta 2012. uvrstilo na Preliminarni spisak i nakon nominacije započete 2014. Vještinu rezbarenja na gornji tok Neretve, od Bijele do Grušče, donijeli su doseljenici zemljoradnici, drvorezbari iz Hercegovine, a najstariji zapisi o njoj potječu iz druge polovine 19. stoljeća, kada su prvi rezbari živjeli u selima poput Mladeškovića i Donje Bijele i izrađivali sitne predmete, da bi s vremenom prešli na bogato ukrašen namještaj; prvi drvorezbarski kurs u Konjicu počeo je 1906, a radionica za obučavanje drvorezbara zvanično je registrovana 1911. Rezbari motiv ocrtaju na drvetu, najčešće orahovom, javorovom ili trešnjinom, zasijecaju ga dlijetima po kojima udaraju čekićem, udubljuju i ukrašavaju, a motivi su najčešće geometrijski ili cvjetni, među njima bosanska, arapska i duboka šara, najteža za obradu. Izrađuju klasičan namještaj poput stolica, ormara, stolova i pisaćih stolova, sitne predmete poput tacni i kutija za nakit te radove koji spajaju stare motive sa savremenim oblicima, u saradnji s bosanskim dizajnerima. Zanat praktikuju pripadnici različitih etničkih i konfesionalnih grupa, i kao zanimanje i kao hobi, a prenosi se obukom u radionicama i unutar porodice; 2016. tri porodične radionice, Rukotvorine, Braća Nikšić i Mulićev rekord, bavile su se njime četvrtu generaciju, a tri zbirke njihovog namještaja i rezbarija, među njima 63 predmeta muzeja Mulićev rekord u ulici Varda, proglašene su nacionalnim spomenicima Bosne i Hercegovine.

Pozadina

Konjičko drvorezbarstvo poseban je način rezbarenja drveta koji se njeguje u općini Konjic u Bosni i Hercegovini, gdje zanat ima dugu tradiciju; UNESCO ga je 2017. godine upisao na listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Rezbari ručno izrađuju namještaj, raskošne enterijere i male ukrasne predmete, prepoznatljive po zamršenim motivima i vlastitom stilu. Prenošen s generacije na generaciju, zanat je dio baštine grada, odražava karakter bosanskog doma i zajednici daje zajednički osjećaj identiteta i ponosa.

Izvor: Wikipedia na engleskom, „Konjic woodcarving“

Šta se tu nalazi

• Ručni rad dlijetom - šare urezane u orahovinu, javorovinu ili trešnjevinu dlijetima i čekićem.
• Porodične radionice - Rukotvorine, Braća Nikšić i Mulićev rekord, 2016. već četvrta generacija u zanatu.
• Faze jednog rada - ocrtavanje, šaranje, kopanje i cifranje reljefa.
• Nacionalni spomenici - tri zbirke, među njima 63 predmeta muzeja Mulićev rekord.

Kada ići

Cijele godine.

Prije polaska

Ovo je živi zanat raširen po porodičnim radionicama i kućama, a ne jedna znamenitost: ljudi rezbare i kao zanimanje i kao hobi, a tri porodične zbirke namještaja i rezbarija su nacionalni spomenici.

U blizini

Mostar je oko 36 km jugo-jugozapadno, a Sarajevo oko 43 km istočno-sjeveroistočno, zračnom linijom.